Tuđe – slađe

Iako se ćutanjem nekad više kaže, meni je sa vama govoriti draže.
Pa stoga, drage kolege, prijatelji, poznanici, ljudi dobre volje.
Lažem ako kažem da nemam tremu,
Za sve što ću vam reći razvio sam posebnu šemu,
Stoga, govoriću vam na sledeću temu.
Mi ljudi, čudna sorta!
Volimo svoje, a tuđe nam slađe.
To znamo prvo po sebi.
U dvorištu ili na selu svako od nas je imao jabuke ili kruške, ali ubrati tuđu jabuku u tućem dvorištu, ništa slađe, ništa ljepše.
Najedeš se ko čovjek!
A tek na našoj javnoj sceni što vole jesti tuđe jabuke i kruške.
Tek tamo važi ovo tuđe, slađe.
Nekim našim političarima su draži savjeti stručnjaka iz drugih zemalja.
Tako da nama savjete za našu politiku, našu ekonomiju daju ljudi iz Velike Britanije. NJemačke, Amerike i ostalih zemalja.
Inače sve naši dugogodišnji ,,prijatelji“.
U javnosti se govori da je pojedinim političarima draže novac trošiti u tuđini!
Te oni po Monte Karlu, Kipru kupuju stanove, vile, plaćaju poreze.
Tamo im neka zemlja pogodnija za to nego ova naša.
A firme u našoj zemlji, krediti, investitori, sve iz nekih drugih zemalja.
Sve tuđe, a kod nas. Sve naše, a ništa naše nije!
Tako vam mi uzmemo kredit od Evropske unije.
Odlazimo u njihove mnogobrojne tržne centre.
Kupujemo njihove stvari, naše pare kod njih trošimo.
Vratimo im ono što su nam pozajmili, a nama ostanu krediti koje vraćamo sa kamatom.
Mudra naša politika.
Čokolade, šampone,patike ništa naše kod nas ne možemo kupiti. A kako bismo?
Kad našeg ni nema!
Naše što je bilo, zatvorilo se!
Kako da kupujemo naše, ako ne proizvodimo naše?
Fabrike nam se gase, kao svjetlo pred spavanje.
A i ovo malo našeg što ima, mi opet nećemo.
Tuđe nam slađe.
Zamislite, i mlijeko već odavno uvozimo.
Kao da naše krave na valjaju. Bolje nam one u NJemačkoj.
Ajd što su nam bolja njemačka auta, pa zar još i krave imaju kvalitnije.
Dokle smo se otuđili dragi prijatelji, ni naših natpisa na našim prodavnicama nema.
Sve rijeđe našim pismom pišemo, našim jezikom govorimo.
Jedino što smo zadržali to su naša stara srpska imena.
Pa se na Paprikovcu rađaju Apoloni, Afrodite, Atine.
Kao da nam je Paprikovac Partenon.
A mi čuvari grčke mitologije.
Ni naše ne možemo sačuvati, a tuđe bismo!
Nisu se samo neki od naših važnih ljudi otuđili, i mi smo se otuđili.
Svako od nas dragi prijatelji.
Prije smo se borili za svoje.
Poštovali svoje.
Slavili naše svetkovine.
A danas nam je našeg Svetog Trifuna, zamjenio Valentin neki,
Našu vjekovima odgajanu kulturu olako prodajemo za zapadnjačku bižuteriju.
Znamo da ne možemo kao kinezi, gdje kod da odemo da kupujemo domaće, ali možemo bar nešto naše kod nas kupiti.
Da nam ne bude uvijek ovo, tuđe slađe.
Promjene na bolje moramo da tražimo u nama samim.
Evo šta mi možemo da učinimo, a da nas ne košta ništa.
Možemo latinična slova zamjeniti ćiriličnim, gdje god to moguće.
Izbaciti strane riječi iz svakodnevnog riječnika.
Početi se više interesovati za naše ličnosti, za naše junake.
Da više znamo o jednom velikom Tesli, Šantiću, Dučiću, o Jakšiću i ostalim našim velikanima, nego o raznim Biberima, Kardašijanima i drugim stranim junacima.
Vratimo se na jednostavne stvari i počnimo kupovati naše domaće proizvode.
Kao da nismo svjesni koristi koju imamo ako kupujemo naše, ako proizvodimo naše, ako njegujemo naše.
Imamo dvije opcije.
Svako od nas da kupi naš proizvod ili neki tuđi.
Ako se odlučimo da kupujemo naše, naš novac trošimo kod nas, na to plaćamo porez koji ide našoj državi, podstičemo naše domaće proivođače i tako idemo u krug koji vodi napretku i bogatsvu.
Ako se pak odlučimo za drugu opciju, koji mi nažalost češće biramo, onda ovaj potencijalni napredak prelazi u vječito nazadovanje.
Znam, dame i gospodo da se teško odlučiti za kupovinu nečeg što je skuplje, u ovom slučaju, naše mlijeko je skuplje nego njemačko.
Ali zar nije čudno da naša krava koja je 10 metara od nas daje skuplje mlijeko od njemačke krave koja je stotinama kilometara udaljena.
Čudno je, ali zašto je to tako.
Odgovor leži u tome da NJemačka štiti i podstiče svoju privredu.
Kada bi naša vlada to isto uradila došli bismo u situaciju da ta ista krava koja je 10 metara udaljena od nas daje jeftinije mlijeko od one njemačke.
I tako bismo mi mogli da kupujemo naše i to još jeftinije.
Ako ne uradimo ovako i nastavimo po starom, znate kako će naša zemlja izgledati u budućnosti.
Možda ovako!
Svakog jutra, svaki Srbin, u modernoj kineskoj garderobi, sjeda u italijanski auto, krene ulicama asfaltiranim njemačkim parama i stigne na posao u austrijsku firmu.
Odmah uključuje japanski mini-kompjuter i na engleskom jeziku počne da obavlja radne obaveze.
A kad se vraća sa posla, otvara vrata francuskim ključem, otvori slovenački frižider, izvadi iz njega konzervisanu američku hranu, upali južnokorejski televizor i uživa gledajući latinoameričke sapunice, sad već tradicionalno turske.
I gdje je tu naše?
Našeg ni u priči.
,, Sunce tuđeg neba neće vas grijat ko’ što ovo grije.” govorio je Šantić.
Bogme nas samo tuđe grije.
Još kad nam uvedu ruski gas.
LJeti će nas grijati tuđe sunce, a zimi hladna Rusija.
Pa drage kolege, prijatelji, poznanici, ljudi dobe volje,
Da bi nam bilo bolje, da bi nam stvari išle glatko,
mora nam i naše postati slatko!

Komentariši